DobojCaffe

Detalji

Datum objavljivanja nedelja, 09 novembar 2008 18:23

Sara Dobric a.k.a Sarah, rodjena je 24.09.1990. godine u Doboju, odakle se u prvoj godini zivota sa majkom preselila u Njemacku.Tu je odrasla s majkom i dva brata.

Od sretnog djetinjstva u Njemackoj, koju su tada mnogi smatrali perfektnom drzavom, nije bilo traga. Sama majka se u vrlo teskim uslovima brinula o troje djece, uz malu pomoc prijatelja i poznanika.

Vec na upisu u osnovnu skolu, Sara se razlikovala od druge djece. Zbog nivoa znanja koji odgovara uceniku 3. razreda osnovne skole, odluceno je da ne krene u 1. nego u 3. razred.

Medjutim, iz nepoznatog razloga, odluka je povucena.

Znacajan preokret se desio kada su morali napustiti Njemacku. Uklapanje u novu sredinu je bilo mnogo teze nego ocekivano. U Doboj se vratila krajem 2003. godine, gdje i danas zivi i pohadja gimnaziju.

Muzika kao bitan cinilac zivota

Apsurdno je reci da se pocela baviti muzikom od malih nogu, kao sto mnogi muzicari govore. Medjutim,dok su sva djeca na televizoru gledala crtane filmove, Sara je po cijeli dan gledala muzicke programe, imitirala druge pjevacice i bila ubijedjena u to da ce se jednom u zivotu poceti baviti muzikom. Bolje receno, vjerovala je da ce postati pjevacica (sto je san skoro svih djevojcica), medjutim, da ce se baviti rap-om, nikada nije ni pomislila. Sta vise, tu vrstu muzike je prezirala do 13. godine, kada je prvi put cula rap pjesmu koja joj se svidjela. Upoznala se s cijelom hip-hop kulturom. Od tada je pocela srcem i dusom zivjeti hip hop. Htjela je na bilo koji nacin postati dio te kulture. Prvo je odlucila da plese breakdance, medjutim, majka se nije s tim slagala. Nakon toga je pozeljela da crta grafite, ali nije joj poslo od ruke. Konacno je pocela pisati textove, ali samo na njemackom jeziku. O repanju nije bilo govora. Domaci rap da slusa nije ni pomislila, dok nije u gimnaziji upoznala djevojku koja je bila ''ekstremno nafurana'' na domaci rap i naravno vremenom i Saru uspjela nagovoriti da pocne to da slusa. Tada se prvi put javila zelja da pocne repati. Bilo je mnogo ideja i dogovora s prijateljima, koji su svaki puta propali. Nakon izvjesnog vremena, shvatila je – ''Sama ili nikako''. Odlucila je prvo da pise tekstove i stavlja na razne hip-hop forume, da bi vidjela kritike na tekstove. Komentari su bili neocekivano dobri, sto je tada jos predstavljalo veliki uspjeh.

Prva pjesma

Sta bi moglo pokrenuti djevojku da snimi prvu pjesmu?.. Naravno tuga i ocaj zbog neuspjele prve prave ljubavi. Mozda smijesno zvuci, ali da nije dozivjela taj ''slom'', danas ne bi bila ono sto jeste. Bila bi samo djevojka iz predzadnje klupe, koju niko ne poznaje.

...sjela je za kompjuter, isjekla  pocetni sample iz tudje pjesme, sastavila beat i napisala text. Kako nikoga, ko se bavi rap-om nije licno poznavala, odlucila je sama da snimi pjesmu u sobi, sa obicnim mikrofonom  i da sama uradi produkciju. Pjesma je trebala zavrsiti na kompjuteru, pod passwordom tako da je niko ne cuje.

Medjutim, odlucila je da pjesmu pusti majci i prijateljici, na ciji nagovor ju je postavila na internet.Veoma se bojala reakcija i kritika. Medjutim, desilo se potpuno neocekivano.

Niti jedna negativna kritika... Mnogi nisu vjerovali da je to prva pjesma koju je snimila, jer je imala dobar flow, sto predstavlja najveci problem mnogim reperima. Ubrzo nakon toga su stizale mnoge ponude za saradnje. Ali i pored toga, znala je da se jos mora mnogo popraviti, da bi dosla do vaznijih ljudi na balkanskoj hip-hop sceni. Sa svakom pjesmom se sve vise popravljala. Konacno je pozvana i da snimi pjesmu u Streettherapy studiju, u Prijedoru. Nije mogla vjerovati da ce snimiti pjesmu u studiju kod ljudi, koje zna samo sa tv-a. U tom studiju snimljena je pjesma ''Snovi'' s grupom Puls. Medjutim, najvecu paznju slusalaca je skrenula pjesma ''It's me'', nakon koje su joj se javili mnogi beatmakeri i reperi, kojima se nije ni nadala. Trenutno radi na demo albumu, koji bi ubrzo trebao da bude gotov. Konacno je postigla ono sto je zeljela, ali...to nije dovoljno... Mora priznati, da ne bi postigla to sto jeste bez majke, koja ju je uvijek ohrabrivala i bila najveci oslonac. Medjutim, postoje i mnogi ljudi koji su joj okrenuli ledja, da li iz ljubomore, ili iz nekog drugog razloga, ne zna se. Ali shvatila je da nisu bitni prolazni prijatelji, nego ljudi na koje se uvijek osloniti. Ipak, najbitnije je biti uporan, imati samopouzdanja, ne gubiti cilj iz vida.